... zna znam, malo zvuči čudan izvor (golria) ali vrijedi prebrati ...
AGRESIVAN ADVENT
Ono što sam nedavno osjetila i vidjela u gradu nisam mogla zamisliti ni u najgorim snovima
Godinama su me prozivali Grinchem i nije mi to smetalo20. prosinac 2023. 16:00Prošle subote sam silom prilika morala nešto obaviti u samom centru Zagreba, negdje oko 1 popodne. Kako sam ušla u grad, tamo negdje oko Zrinjevca pa prema Cvjetnom, osjetila sam kako mi se diže panika i anksioznost. Bio je lijep dan, do tada sam sjedila dva sata na fakat ugodnoj kavi i razgovoru, bila sam dobro raspoložena, ali ono što sam osjetila i vidjela u gradu nije mi bilo ni u najgorim snovima. Čovjek na čovjeku. Gužva kakve se u gradu ne sjećam, ja kao sivonja zaboravila da je Advent i da je subota i da je špica, a obaveza me gurala tamo i rekoh, samo da zbavim i odjurim dalje. Tako sam i napravila.
U svega dvadesetak minuta koje sam provela u samom centru doživjela sam naguravanje, odvratnu buku terasa u Bogovićevoj, ljude koji ne gledaju gdje idu i jesu li sami na svijetu ili nas ima još. Jedna terasa ima živu glazbu, na dvadeset metara zračne udaljenosti druga ima još življeg DJ-a, s jedno 20-ak ljudi više na terasi nego što je predviđeno sjedećih mjesta. To stoji iznad glave njima četiri koje su naručile pizzu za Instagram, one fotkaju, ne jedu. To se toči u pol bijela dana, curi po drugima, galami jer se ne čuje između DJ-a i žive (limene glazbe) malo dalje. Skele sa strane smetaju da se može prolaziti normalno pa rukavom kaputa okrzneš i tu instagramičnu pizzu iz Bogovićeve, pokušavaš biti pristojan, ali ne ide jer drugi nisu. Guraš slušalice u uho, ulaziš u odvratni Marićev prolaz samo da bi izbjegao gužvu i buku, pretrpiš urin i druge mirise (kobasice i kuhano vino na tom potezu sve do jednog zaudaraju).
Horor i prisilaAdvent? Veselje? Ne znam, meni ni jedno ni drugo tamo nije postojalo, već horror i prisila. Prisilno naslikavanje i naguravanje gdje mjesta nema, prisilno druženje, usiljeni osmijesi i fore. Bila sam dvadesetak minuta po tom potezu (deset sam stajala u redu u knjižari, isto gužva kao da je smak svijeta, ali ok, ljudi kupuju poklone predzadnje subote prije Božića, a ja sam tu zbog obaveze poslovne prirode) i osjetila sam da mi je mučno. Sigurno je i do mojeg HSP-a koji nikako ne ide uz masu, buku, previše boja i dezena, previše kiselih parfema i još kiselijeg kuhanog vina. No, prijateljica kojoj sam stisnula poruku da vidim je li blizu, koja inače živi u samom centru, poslala mi je poruku par minuta kasnije pitavši me (ja nisam ništa spomenula): „Ano, što je ovo?! Kakva je ovo gužva?!“ Nisam znala što da drugo pošaljem osim: „Odvratno, pobjegla sam doma.“
Godinama su me prozivali Grinchem i nije mi to smetalo, tim više jer Grinch zapravo voli Božić, ali ne voli prisilu i konzumerizam, što itekako rezonira sa mnom. Naravno, dodijelivši mi titulu Grincha, masa ljudi je mislila da samo ne volim Božić. Da hejtam sve što s Božićem ima veze, no, daleko je to od istine. Ja ne volim Advent (u Zagrebu pogotovo), ne volim prisilu i buku, ne volim da je sve umjetno od smijeha, namjera i zagrljaja pa do hrane i fotografija. Za mene je Božić neko mirno i sigurno mjesto, okruženo ljudima koje volimo, hranom i mirisima koji bude uspomene. Božić je i istovremeno moment stvaranja uspomena, ali i prisjećanja na neke prošle Božiće, ljude kojih nema ili nekih drugih, ne nužno i boljih, vremena. Trebalo bi sve biti, za mene barem, mekano kao čupavci, mirisno kao londonerice i klinčići u naranči, a ne agresivno i grubo kao naguravanje za fotku obliveni mirisima koji dižu želudac.
Stvara mi mukuČak nije ni da sve to, gore navedeno kao loše, hejtam, samo ne razumijem, ne podržavam, ne prakticiram i izbjegavam u širokom luku jer mi stvara muku i diže anksioznost. Nikako me ne čini sretnom i zbilja ne razumijem kome može, ali prihvaćam dokle god nitko nije ugrožen. A kad smo već kod ugrožavanja, ima nešto što nikako ne mogu probaviti niti ću ikad moći, a to je pirotehnika. E, nju mrzim puno prije nego sam udomila prvu mačku. Imala sam možda 15-16 godina kad sam Novu godinu dočekala ležeći na pločicama kupaonice i pokušavajući smiriti yorkshire terijera jer su vani pucali kao da je devedesetprva, a kakti miran obiteljski kvart. Te oči, ti zvukovi i trzaji, to mi dandanas ne izlazi iz glave svaki put kad netko rokne prokletu petardu. Čemu? Wow, puknulo je! Koji nivo gluposti i životnog nezadovoljstva mora ta osoba posjedovati ako je gruvanje neke pirotehnike veseli? Malo baruta, zvuk i to je to. Kratak užitak, a tamo negdje neka starica guta Normabel, stavlja starom (ili mladom) pesu pola zelenog pod jezik, majka pokušava umiriti novorođenče koje ne razumije (a i zašto bi) što je to što mu buši bubnjiće i zašto ne može spavati u miru.
Mogu razumjeti puno toga, zbilja mogu, čak i naguravanje na Adventu da biste bili viđeni, osjećali se manje usamljeno, ali ovo ne ide pa ne ide i tako desetljećima. I ne moraš za shvatiti da pirotehnika nema smisla imati kućnog ljubimca, malu bebu ili stariju osobu u kućanstvu, trebaš samo imati zeru mozga i empatije.
Ovog Božića, a i svakog sljedećeg voljela bih samo jedno, a to je da shvatimo da nismo sami na svijetu i da se ne možemo ponašati kao da jesmo.
Do idućeg puta, imajte mekani i nježan Božić i blagdane.
Zagrljaj,
A.
Izvor:
zivim.gloria.hr******
Potpisujem sve od slova do slova!
