...
UPDATE 24.08.2010.Goran Prgin: ‘Nisam kriv za kraj Velog Jože’Sada ispada kako Prgin reže pomorsku tradiciju Hrvatske?! A nitko, baš nitko, dok je “Veli Jože” protekle četiri godine beskorisno ležao i propadao na vezu u Remontnom brodogradilištu, nije ponudio nikakvo rješenje.
A krugom NCP-a u tom razdoblju prodefilirale su brojne uvažene face iz gospodarskog i političkog života države!
Ovako se u ponedjeljak, na svojevrsnoj “komemoraciji“ dizalici legendi hrvatskog pomorstva, pred novinarima uoči početka njezina rezanja u staro željezo izjadao vlasnik NCP-a Goran Prgin.
- Iako, pravo govoreći, ja nemam ništa s “Velim Jožom”, osobno ću jedan dio dizalice, i to kabinu na kojoj velikim slovima piše ”VELI JOŽE“, izrezati i sačuvati u Remontu za budući pomorski muzej koji namjeravamo jednoga dana utemeljiti na prostoru Nautičkog centra Prgin.
Uz tu kabinu u muzeju će se, pored ostalog, naći velik broj sačuvanih motora od starih vojnih brodova koji su skončali na vezu u ovom brodogradilištu koje je godinama bilo glavno središte za njihov remont i održavanje - pojašnjava Prgin.
Iako su šibenski odvjetnik Ivan Rude i njegovi prijatelji javno p(r)ozvali državu i gospodarstvenike da spase taj ponos hrvatskog pomorstva, Prgin je jučer jasno dao do znanja da od toga nema ništa.
- Mi smo brod dizalicu u Šibenik doteglili prije četiri godine kako bismo iz mora izvukli brod težak stotinu tona. Iako je već tada bilo jasno da, što zbog starosti, što zbog neodržavanja, dizalica više nema onu svoju moć kada je bila kadra iz dubina mora izvući i do 500 tona teško plovilo, uspjeli smo brod izvući na površinu.
Svi se danas pitaju kako je Jože postao naše vlasništvo. Prvo, protjeran je iz Lore i mi smo ga privremeno udomili.
Kako “Brodospas” više nije imao novca za njegovo obnavljanje, niti ga je imao gdje držati, ostao je na vezu u Šibeniku. Uz to, računali smo da bi nam mogao zatrebati kod gradnje marine za megajahte.
To mu je za tri godine produžilo život, inače bi i ranije otišao u staro željezo - kaže Prgin. Istodobno, dodaje, kako u protekle četiri godine nije bilo zahtjeva niti za jednu njegovu intervenciju u Jadranu.
- Da smo obračunali minimalnu cijenu za vez u Remontu, za protekle četiri godine njegovo sidrenje stajalo bi najmanje 120 tisuća eura, izračunali su u Remontnom brodogradilištu NCP-a.
- Procjenjuje se da bi za njegovu obnovu bilo potrebno barem milijun eura. To je mnogo za ovakvu tromu dizalicu jer se s tim novcima može nabaviti manja, ali puno efikasnija ploveća dizalica - tvrdi Prgin.
Nastojanja novinara da u ponedjeljak snime na djelu rezače Velog Jože su propala. Prgin je prvo odbacio tu mogućnost iz sigurnosnih razloga - ne želi odgovarati da se bilo što dogodi nekom od snimatelja.
- Druga stvar, mi smo dizalicu prodali Metal Dalmaciji iz Splita i njezini radnici će je izrezati - dodao je Prgin i odbio kazati za koliko novaca je Veli Jože prepušten Splićanima, ali tvrdi da se, u najboljem slučaju, iz te starudije može izvući sto do dvjesto tisuća eura.
- Koliko će ih koštati rezanje i hoće li im i koliko ostati, nemam pojma - kaže Prgin. Brod je, inače, već prilično očerupan. Izrezane su debele sajle, skinuti dijelovi za koje je bio zainteresiran stari vlasnik, Brodospas.
Ukoliko bude sve po planu, za mjesec dana na mjestu gdje je bio vezan Veli Jože kočoperit će se jedna od mega jahti kojih je sve više na remontu u NCP-u.
UPDATE 25.08.2010.ZAUSTAVLJENO REZANJE »VELOG JOŽE«Nakon današnjega razgovora ministra mora, prometa i infrastrukture Božidara Kalmete i ministra kulture Bože Biškupića odlučeno je da Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture preuzme brigu o daljnjoj zaštiti brodske dizalice »Veli Jože«.
Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture dalo je nalog NCP brodogradilištu da zaustavi daljnje aktivnosti na rezanju brodske dizalice »Veli Jože«, priopćila je glasnogovornica Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Marina Halužan.
U priopćenju se navodi da je, budući da dio opreme dizalice nedostaje, jedna od mogućnosti da se njezini karakteristični dijelovi izlože u nekome od muzeja, najvjerojatnije u Pomorskom muzeju u Splitu.
O daljnjim mjerama, ističe se, razgovarat će predstavnici Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i stručnjaci muzeja te će se nakon toga donijeti konačna odluka o načinu zaštite »Velog Jože«.
Brod dizalica »Veli Jože«, koji je prošloga tjedna stigao u šibensko NCP – Remontno brodogradilište kako bi bio izrezan u dijelove i prodan kao staro željezo, dio je hrvatske pomorske tradicije i sudjelovao je u gradnji svih većih naših, ali i europskih morskih građevina.
Dvadesetak osoba iz Šibenika i Splita okupljenih u inicijativu za spas »Velog Jože« uputilo je apel tvrtkama Brodospas i NCP – Remontno brodogradilište kojim traže da se za 30 dana odgodi rezanje najpoznatije hrvatske pomorske dizalice.
UPDATE 28.08.2010.Direktor Brodospasa: ‘Velog Jožu’ mi režemo, a Kalmeta neka priča...Odlučili smo ploveću dizalicu “Veli Jože” izrezati i, bez obzira na to tko što kaže, odluku nećemo primijeniti. Nitko nam nema pravo naređivati što ćemo s “Velim Jožom”, pa ni ministar Kalmeta. On može raspolagati državnom imovinom i to je sve. Što ne kaže da u ladicama svojeg ministarstva ima najmanje 25 naših zahtjeva i molbi da obnovimo i osposobimo taj brod dizalicu? Nije ni prstom mrdnuo. Odgovor je stalno bio: “Nemamo novca” − riječi su Vicka Batinice, direktora “Brodospasa”, koje je uputio ministru mora i pomorstva Božidaru Kalmeti.
Nije ni Prginov− Sada se, pak, po medijima trabunja kako je on ponos hrvatske brodogradnje. To su gluposti! Prvo, “Veli Jože” nije građen u hrvatskim brodogradilištima, nego u Rotterdamu, a drugo, nije hrvatski, nego i crnogorski, i albanski, i talijanski, i slovenski, i svih onih zemalja u kojima je vadio i spašavao potonule brodove te gradio mostove − dodaje Batinica.
U konačnici, “Veli Jože” je samo “Brodospasov” i tako će i ostati. Ne može o njegovoj budućnosti odlučivati ni Goran Prgin. Mi smo Prginu prodali samo 600 tona starog željeza, a ne “Velog Jožu”. Istina, bio je težak 700 tona, ali pretpostavljamo da ga je u proteklih 60 godina ruzina olakšala barem za sto tona. To je ime naše i mi smo ga zaštitili. Sada su se na noge digli i brodari, mali brodograditelji koji, eto, žele spasiti ponos hrvatske brodogradnje. Traže od države, odnosno, Prgina, da im ga daruje.
- Što je vama? Kalmeta nikome ne može ništa darovati jer to nije državno. Neka on raspolaže državnom imovinom, a “Brodospas” će svojom. Ako žele, mogu otkupiti brod dizalicu, ali to neće biti “Veli Jože”. Mogu ga i osposobiti, staviti u muzej, ali na njemu može pisati samo “bivši Veli Jože”.
- Također, spremni smo darovati pojedine dijelove broda za muzej, ali na njima mora jasno pisati da su to dijelovi “Brodospasova” broda dizalice “Velog Jože” − izjavio je Vicko Batinica, te ponovio da je odluka konačna i da “Velom Joži” nema spasa − ide u staro željezo.
Otkud u toj cijeloj priči “Metal Dalmacija” koja reže brod, kaže, nema pojma. Koliko svemu tome korespondira odlučnost malih brodara i brodograditelja da ipak spase brod dizalicu?
− Ne odustajemo od svoje inicijative. Neka nam daruju plovilo, no neka ga prije toga izvuku iz mora jer mi nemamo tehničkih mogućnosti za to, te ga odozdo zaštite. Ostalo je naša briga. O svojem ćemo trošku obnoviti brod dizalicu, osigurat ćemo posadu koja će na njemu raditi kad zatreba, a u međuvremenu može biti na vezu u Murteru ili Modravama. Neka taj muzejski primjerak plovećeg broda dizalice bude operativno spreman u svakom trenutku priskočiti u pomoć − objašnjava svoje nakane Marko Bašić, vlasnik murterskog brodogradilišta “Vinica”, potpredsjednik Hrvatske udruge brodara.
‘Istranka’ je istrunulaTo što sada govore jako me podsjeća na “Istranku”, koju smo, istrošenu i oronulu, prodali jednom Talijanu, a onda su se svi digli na noge kako je treba spasiti i taj dio hrvatske pomorske tradicije ostaviti za muzej. “Istranka” je dugo trunula na vezu u Vranjicu dok nije završila na dnu mora. Sada tamo smeta, a kupac Talijan u međuvremenu je umro. Zašto nitko u međuvremenu ne govori o “Istranki”, pita se Batinica.
Kalmeta: Sve ćemo učiniti za spas brodaMinistar Božidar Kalmeta rekao nam je kako vjeruje da će se Ministarstvo dogovoriti s “Brodospasom” da se sačuvaju kapitalni dijelovi “Velog Jože”.
− Učinit ćemo sve da se sačuva ime “Velog Jože” i da ni jedan drugi brod ne bude tako nazvan − zaključio je ministar Kalmeta.
Babić: Spremni smo na otkup“Veli Jože” je privatni brod dizalica i mi o tome ne možemo odlučivati. Ako ga vlasnik bude htio prodati, Ministarstvo ga je spremno otkupiti. Mi bismo otkupili samo karakteristične i povijesno vrijedne dijelove, kao što su zapovjedna kabina, velika karakteristična kuka, kolotur i druge, koje bismo postavili u Pomorskom muzeju. Mislim da s tim neće biti problema − kazao nam je Mario Babić, državni tajnik za more u Ministarstvu mora, prometa i razvitka.
UPDATE 12.09.2010.U moru nebrige za pomorsku baštinu prešućen i svjetski ugled naše najveće pontonske dizalice
Poklonili se ‘Velom Joži’ za sve dobro koje je učinioMalo je vjerojatno da je svojedobno baš svaki mornar na našoj najvećoj pontonskoj dizalici “Veli Jože” kao obveznu školsku lektiru pročitao priču Vladimira Nazora o istarskom galijotu Velome Joži i njegovoj pobuni protiv mletačkog ugnjetavanja.
U jednom drugačijem, slobodarskom ozračju, njegov “reinkarnirani” ploveći imenjak, sagrađen 1951. godine u Nizozemskoj za potrebe splitskog “Brodospasa”, revno se latio podizanja s morskog dna velikog broja u raznim ratovima uništenih brodova. Zbog toga je postao neizmjerno blizak svim ljudima s mora, koji su mu, pogotovo oni u Istri, tepali: “naš Jože”.
Ime “Veli Jože” nadjenuo mu je bez dvoumljenja pučki tribun Vicko Krstulović, blizak pjesniku i partizanskom suborcu Vladimiru Nazoru; naš prvi ministar pomorstva, nježna srca i čeličnih živaca.
U naše turbulentno vrijeme, od isluženog “Veloga Jože” svi su digli ruke, izloživši ga bešćutnoj sudbini prisilnog odlaska u staro željezo. Još više boli potpuna “kontinentalna” amnezija zbog koje se danas u ravnodušnoj javnosti ne zna gotovo ništa o njegovim zadivljujućim pothvatima.
Život pomorca ispunjen je pogibeljima svake vrste, ali brod je njegov ponos. Prvi zapovjednik “Veloga Jože”, kapetan Ivan Rušin iz Punta na Krku, bio je um i srce našega gorostasnog ljubimca. Dostojanstvena seniorskog držanja, vrijedio je kao primjer uzornog očinskog razumijevanja prema svakome.
Početkom 1957. sudjelovao je pod zastavom Ujedinjenih naroda u uklanjanju potopljenih brodova u Sueskom kanalu. U međunarodnom konzorciju Smit Svitzer Suez Salvors naš “Jože” je pored dviju nizozemskih dizalica, elegantnih posestrima “Condora” i “Arenda”, bio mišićav komad nulte kategorije.
Priznanje komandanta UN-aKad je Suez u cijeloj svojoj dužini ponovno pušten u promet, na našoj dizalici su to proslavili predstavnici osam zemalja sudionica u njegovu čišćenju, predvođeni generalom Raimondom Wheelerom, glavnim komandantom tehničkih snaga UN-a. On je “Brodospasu” uručio visoko priznanje, i ne sluteći da bi taj povijesni papirus katad mogao dospjeti u kakav na brzinu sklepani muzej ili na privatnoj aukciji na našim prostorima.
Drugi zapovjednik “Veloga Jože” bio je kapetan Ante Purtić sa Šolte, također vrstan poznavalac svoga posla te vremenskih prilika i neprilika. To je važno kod procjene najpovoljnijeg trenutka za početak spasilačke operacije na otvorenome moru s visoko podignutom “granom” dizalice.
Sredinom 1965. otisnuo se u teglju na “Jožino” najdulje putovanje od četrdeset i dva dana. Ni danas nije razjašnjeno kako je došlo do eksplozije na talijanskom supertankeru “Lousia” od 32.000 dwt u iranskoj luci Bandar-e-Mashuru (poslije Bandar Homeini), čije se spaljeno brodsko korito pod hitno pokušalo ukloniti.
Našim roniocima i podvodnim rezačima trebala su puna četiri mjeseca da golemu olupinu sasjeku pod vodom, a ustrajnom “Velome Joži” da je iz najprometnijeg dijela luke “komad po komad” premjesti na pjeskovitu obalu. Nije im bilo nimalo dosadno raditi u mutnoj tropskoj kupki, tako reći samo na opip, u stalnoj opasnosti od morskih zmija.
Treći zapovjednik kojemu se nasmiješila sreća da na “Velome Joži” postane autoritativni Barba bio je kapetan Grga Carev iz Jezera na Murteru. Zbog svoje stasite pojave i plahe naravi bio je prostodušno oličenje istarskog Veloga Jože. No, u cijeloj ovoj priči treba reći kako su Grga i njegova supruga Šinka nedaleko od otoka Žirja spasili devet talijanskih brodolomaca s minitankera “Brigitte Montanari”.
Osluškujući iz svoje ribarske brodice njihov slabi vapaj u olujnoj noći, Grga je odjednom osjetio nadčovječansku snagu. Veslajući kroz visoke valove, probijao se od jednog do drugog unesrećenog mornara i podizao ih već posustale iz zapjenjenog mora.
S istim poštovanjem moglo bi se govoriti i o ostalim “Jožinim” starosjediocima; zapovjednicima Ljubi Toriću, Šimi Klarinu, Roku Lučinu; upraviteljima stroja Luki Babiću, Draženu Ljubetiću, Mati Crvelinu, Mili Kvarantanu, Anti Kozuliću i Mariju Gregovu; ili o “vječitim dizaličarima” Miru Budiji i Marku Fistaniću.
Nepodijeljenu popularnost “Veli Jože” je uživao na zaobilaznim putovanjima u teglju od Splita do Beograda! (Mala “Odiseja” za početnike u kojoj sam i ja sudjelovao).
Lučkim tegljačem “Borac” od tričavih 600 konjskih snaga ustrajno smo ga teglili preko Jadranskog, Jonskog, Egejskog, Mramornog i Crnog mora do ušća Dunava uz djelomičnu ispomoć riječnog tegljača.
Trebalo se pažljivo provući i kroz tijesni Korintski kanal, štiteći “Jožin” ponton debelim bokobranima da se usput ne ulupi poput kante za mast. Kroz usko grlo Bospora i Dardanela nosili smo se bez kompleksa s vratolomnim unutrašnjim prometom, riskirajući da nam koji turski trajekt ili ruski tanker brzopleto ne uleti u dugi tegalj, naročito u mrkloj noći.
Još 1963. godine bili smo u sastavu mješovitog konvoja u kojemu smo prevozili teške transformatore i parne kotlove za termoelektranu “Kosovo II” u Smederevu. Drugo putovanje bilo je još dramatičnije, jer je trebalo priskočiti u pomoć brodu-novogradnji “Turija”, izgrađenom u beogradskom brodogradilištu “Tito” za Burmu. Taj suvremeno opremljeni putnički brod se nedaleko od Grocke u probnoj vožnji neobjašnjivo prevrnuo.
‘Brodovi (ni)su kao ljudi’Treći pohod toj razvodnjenoj unutrašnjosti po već ustaljenom “voznom redu” bio je u bliskoj sprezi “Veloga Jože” s dizalicom “Dvainka”, s koje je prethodno skinuta željezna “grana”. Na palubu manje dizalice položeno je postrojenje od 220 tona za tvornicu umjetnoga gnojiva u Pančevu.
Nakon izlaganja raznim pogibeljima preko sedam mora idilična plovidba Dunavom ispunjavala nas je rijetkim olakšanjem dok smo odmicali nečujno gotovo beskonačnim “vodenim tračnicama”.
U svojoj dirljivoj neupućenosti pjesnici nerijetko kažu: “Brodovi su kao ljudi”, premda zapravo šarolike brodske posade udahnjuju dušu nekome brodu. Takav je naš osebujni mornarski svijet, jedno bez drugoga jednostavno ne funkcionira.
Prije šest desetljeća, kad su se nizozemski brodograditelji opraštali od svojeg neprežaljenog remek-djela, obojili su njegova tri snažna vitla i masivne koloturnike u crveno, bijelo i plavo, prema vlastitoj nacionalnoj trobojnici. Zahvaljujući toj sretnoj podudarnosti, već to je dovoljno da se barem ti najvitalniji “organi” dobrog starog “Veloga Jože” trajno sačuvaju i kao (naknadni) zalog hrvatskoj zastavi.
A kad je riječ o prešućenom “Velome Joži”, trebalo je voditi računa i o subjektivnom aspektu plejade njegovih nekadašnjih mornara i njihovih obitelji. Netom se povela rasprava o njegovu neizvjesnom “životu poslije života” te je postalo očito da će prevagnuti stav o lukrativnoj svrsi jedne nesvakidašnje hrpe starog željeza.
Dan prije konačne odluke o tome, samozatajna obitelj dizaličara Marka Fistanića, koji je na njemu predano proživio puni radni vijek, u minutu i sekundu pohitala je u Nautički centar Prgin u Šibeniku. Supruga Draga, kćerke Rose i Jakica te unuk Vedran nijemo su se poklonili, u znak zahvalnosti, svojem najdražem dobrotvoru “Joži”, u sjeni acetilenskih boca za rezanje. U tom trenutku netko je primijetio: “Posljednji ste ga vidjeli čitavog, ako vam to nešto znači!”
Kormilarnica, vinč i propulzijski sustav, najmarkantniji su dijelovi upokojene ploveće dizalice “Veli Jože”, koji će se o trošku države pohraniti u Pomorskome muzeju u Splitu. U srijedu su iz NCP-ova Remontnog brodogradilišta kamionom dopremljeni u splitsku Sjevernu luku gdje će se privremeno nalaziti dok se u Pomorskome muzeju ne osigura prostor za njihov smještaj.
Očekuje se da Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture osigura novac kako bi se zajedno s “Brodospasom” izradila i tiskala posebna brošura sa slikama o “Velom Joži” koja bi bila dostupna posjetiteljima Pomorskog muzeja.
Inače, sve što viri iznad vode od bivše dizalice “Veli Jože” završilo je u starom željezu, pa je od oko 700 tona željeza preostalo da se izreže ono potopljeno u moru, čime će biti izbrisan i posljednji trag dizalici koja je punih 60 godina pružala svoje usluge mediteranskim zemljama.
*****
Text iz zadnja dva posta sa
croinfo.net
