Zapadni kolodvor je najstariji zagrebački kolodvor.
Zapadni kolodvor je već 36 godina, od ukidanja Samoborčeka, jedina trešnjevačka željeznička stanica, a oduvijek je bila jedina željeznička stanica na pruzi normalnog kolosijeka.
Zapadni kolodvor se pruža cijelom sjevernom granicom Trešnjevke, a željeznička pruga zbog koje je Zapadni kolodvor i nastao, uz rijeku Savu predstavlje najvažniji faktor oblikovanja Trešnjevke i njezine povijesti.
Zapadni kolodvor je više nego zavrijedio svoj tekst u ovoj zbirci.
Dana 01.10.1862. otvorena je pruga Zidani Most-Zagreb-Sisak, a zagrebački putnici su vlakove dočekivali na Zapadnom kolodvoru koji se u to doba zvao Zagreb južni kolodvor. Njegov položaj podalje od centra (u doba njegove gradnje on se nalazio na krajnjoj gradskoj periferiji) posljedica je izričite želje grada i vlasnika Željeznice da sadržaji koji su se tada vezali uz željeznicu, industrija i vojska, budu podalje od stambenog dijela grada.
Uz zgradu koja se nije puno promijenila od vremena gradnje sagrađene su još i ložionica, okretnica lokomotiva (vidljiva još i danas u blizini Vodovodne ulice), priručna radionica, vodovodna postaja te stambena zgrada za željezničke službenike. U zgradi se nalazila i kolodvorska gostionica čija se terasa nalazila s istočne strane stanične zgrade. U sklopu kolodvora su uz prugu sagrađene i dodatne kuće za željezničke radnike koje i dan danas postoje i vjerojatni su najstariji objekti koji se nalaze na tlu Trešnjevke. Što se prometnog dijela tiče, kolodvor je imao šest prolaznih kolosijeka, točno toliko koliko ih ima i danas (iako neki od njih više nisu u upotrebi).
Period nakon puštanja željeznice u pogon koincidirao je s periodom kada se gradsko sajmište nalazilo na mjestu današnjeg HNK (1866.-1891.) i u to vrijeme je težište razvoja grada bilo upravo na području između centra grada i Zapadnog kolodvora te oko njega. Tada su sagrađeni prvi industrijski pogoni i skladišta s trešnjevačke strane, a formirane su i Magazinska cesta kao prometnica koja prati prugu s južne strane te Nova cesta kao najkraća veza kolodvora sa selom Horvati i Savskim mostom.
Dana 04.01.1870. puštena je u promet pruga do mađarskog Zakanya koja je naknadno produžena na jug do Karlovca, a potom i Rijeke. U pripremama za taj novi prometni pravac sagrađen je i drugi gradski kolodvor, Zagreb državni kolodvor (Zagreb MAV), no on je u to doba bio tek neugledna kućica uz koji su bila tri kolosijeka, dok su svi vlakovi stajali i na Zapadnom kolodvoru kao glavnoj gradskoj postaji.
Godine 1892. došlo je do promjena u gradskoj željezničkoj hijerarhiji jer je te godine otvoren novosagrađeni kolodvor, Zagreb glavni kolodvor, koji je preuzeo glavnu ulogu u gradskom željezničkom prometu.
Nakon toga, 16.01.1901. otvorena je i uskotračna pruga do Samobora, poznati Samoborček, s polaznim kolodvorom u današnjoj Adžijinoj ulici. Oba kolodvora bila su povezana kolosijekom u cilju pretovara robe kod skladišta Zapadnog kolodvora u vagone Samoborčeka. Taj je spojni kolosijek ukinut 1962. kada je izgrađen novi kolodvor Samoborčeka. Tragovi tog kolosijeka su vidljivi još i danas, po njemu vodi prilazna cesta spomenutim željezničarskim kućama Magazinske ceste / Jagićeve ulice.
Godine 1920. godine otvara se teretna (i ranžirna) željeznička stanica Črnomerec koja se nastavlja na Zapadni kolodvor, a nešto kasnije, između 1923. i 1932. otvara se i Istočni kolodvor (kod Heinzelove ulice). Ta će dva kolodvora nositi sav zagrebački teretni promet do 1978. godine kada se otvara Ranžirni kolodvor kod Buzina i preuzima velik dio teretnog prometa. Posljednjih godina je stanica Črnomerec priključena Zapadnom kolodvoru koji se pruža sve do Zagrebačke ceste odnosno krajnjeg sjeverozapadnog ugla Trešnjevke.
Nakon gradnje teretnog kolodvora Črnomerec planirana je i rekonstrukcija i proširenje Zapadnog kolodvora, a projekt je napravio arhitekt Josip Costaperavia. No, radovi nisu nikad ni započeli.
Godine 1924. podržavljene su sve željezničke pruge, a Zapadni kolodvor je preimenovan u željezničku stanicu Zagreb Sava. To mu je ime ostalo do 1943. kada mu je dano današnje ime.
Tokom Drugog svjetskog rata sagrađen je i drugi kolosijek između Zidanog mosta i Zagreba, dok je 1972. provedena eletrifikacija pruge izmjeničnom strujom te su iz upotrebe povučene parnjače (parne lokomotive).
Kako je tokom svih tih desetljeća Zapadni kolodvor predstavljao veliku prometnu barijeru između Trešnjevke i sjevernijih dijelova grada već su se dugo pojavljivali prijedlozi za podizanje pruge na stupove (kao što je već učinjeno u istočnom dijelu grada, između Držićeve i Borongaja 1970.) ili ukapanje pruge pod zemlju. S druge strane, planirana je i izgradnja podvožnjaka koji bi povezivao Hanuševu ulicu s Magazinskom cestom uz prilaze kolodvorskim kolosijecima. Niti jedan od tih projekata nije ni blizu realizacije, a građani se snalaze prelazeći kolosijeke usprkos zabrani te pronalaženjem rupa u zidu kojim je Zapadni kolodvor ograđen prema jugu (vidi poseban tekst o tom zidu).
U budućnosti se planira i izgradnja dva nova kolosijeka na trasi od Zapadnog kolodvora prema zapadu koji bi preuzeli gradski/prigradski željeznički promet, a u sklopu tih promjena bi Trešnjevka mogla dobiti i još poneku željezničku stanicu (planirane su stanice kod Ulice grada Vukovara i Savskog mosta na južnom kraju pruge) pa bi time Zapadni kolodvor izgubio monopol na predstavljanje Trešnjevke u željezničkoj mreži.
Izvor - mapiranjetresnjevke.com
