Već se jako dugo spremam napisati par riječi o slavnoj dizalici i evo text sa Wikipedije ...
Plovna dizalica Veli Jože
Plovna dizalica Veli Jože je Brodospasova ploveća motorna dizalica. IMO broj joj je 9318539. Izgrađena je 1941. u Hamburgu, dograđivana u Kielu. Prenamijenjena i popravljena 1949. u Rotterdamu i Schiedamu, kao vlasništvo Brodospasa, tadašnje riječke tvrtke za spašavanje i tegljenje brodova. Prije tegljenja u Jadran nosila je ime Heroj 1950., da bi pred tegalj bio preimenovan u Veli Jože po divu iz priče Vladimira Nazora. Veli Jože bila je najveća je i najsnažnija dizalica na Jadranu, dugo godina i na Sredozemlju. Zbog nedostatka komercijalnog interesa, Brodospas od 2004. nije napravio redoviti godišnji tehnički pregled, te je brod od tada plutao na vezu, da bi 2010. bio poslan u rezalište Remontnog brodogradilišta u Šibeniku.
Povijest
Jugoslavija je 1947. odlučila nabaviti vrhunsku dizalicu radi čišćenja jadranskog priobalja, jer su tijekom rata luke i plitka priobalja postala groblja brodova. Spasiteljska i tegljačka služba Brodospas nije imala kvalitetnu opremu i trebalo je naručiti brod. Htjeli su neka to bude najjača na Sredozemlju. Izbor je pao na rotterdamsko brodogradilište Rotterdamsche Droogdok Maatschappij, zbog tamošnje polustoljetne tradicije gradnje vrhunskih brodova dizalica.
U izgradnju broda ušle su i ratne reparacije. Svi njemački trgovački brodovi zaplijenjeni su. Državama ih je raspodjeljivala Međusaveznička reparacijska agencija (IARA) Jugoslaviji je dodijelila motorni brod Viktoriju koji je bio izgrađen 1941. godine. Brod je sagradilo brodogradilište Howaldtswerke iz Hamburga. Otegljen je u Kiel radi dovršavanja. No, 1944. je godine bio ozbiljno oštećen u savezničkim napadima. Nakon što je poslije rata IARA dodijelila brod Jugoslaviji, otegljen je u Rotterdam u Rotterdamsche Droogdok Maatschappij radi popravaka. Još dok su popravci bili u tijeku, potpisan je ugovor o montiranju plovne dizalice. Time je preinačen u podiznu maonu. Fizički je podsjećao na poznatu plovnu dizalicu Mou koju je RDM sagradio 1919. godine. Brod je dobio oznaku novogradnje br. 276. Prvotno ime koje su mu jugoslavenske vlasti dale bio je Heroj. Ponton dizalice napravljen je 1949. i otegljen na završne radove u Schiedam u podružnicu RDM-a Nieuwe Waterweg Scheepsbouw Maatschappij. Ondje je sve zgotovljeno, napisano je novo ime Veli Jože i rujna 1950. dva nizozemska tegljača kompanije Smit doteglili su Jožu u Dubrovnik 31. listopada 1950. godine.
Tehničke karakteristike
Brod ima bruto tonažu 792 tona, neto tonažu 238 tona, dug 41,18 metara, najveća širina je 18,02 metra, visina na sredini broda je 3,80 metara. Ima dva dizelska motora "Famos" od po 162 kW svaki.
(https://i.imgur.com/M1VMWTs.jpg)
Veli Jože se razlikovao od sličnih plovnih dizalica jer je imao vlastiti pogon koji je bio malko neobičan. Nizozemski brodograditelji odlučili su se za vanbrodske motore koji su bili rijetkost u Europi, a popularni u Americi. Veli Jože je tako jedan od prvih europskih plovila s vanjskim pogonom. I ova novotarija ratni je izum, kao i mnoge slične novotarije iz 1940-ih. Izum je djelo Murray & Tregurtha iz Bostona, ugledne kompanije koja je proizvodila parne motore još od 1885. i dizelske od 1905. godine. Na upit američke ratne mornarice razvili su vanbrodski pogon za ratne teglenice. 1941. godine razvili su MODPS, Marine Outboard Drive Propulsion System, koji se pokazao izvrsnim na testiranjima i na ratištima, posebno na Tihom oceanu. Tijekom rata napravljeno je nekoliko tisuća vojnih teglenica na takav pogon. Uspjeh je potakao razvijanje nevojničke inačice MODPS-a koja je napravljena i 1947. označena markom Harbormaster. Taj je pogon izabran za Velog Jožu.
Dizalica može podići 350 tona tereta (tri dizelske lokomotive) na visinu od 35 metara. Krakovi su mu visoki 40 metara, s produženom rukom od dodatnih 17 metara. Veli Jože je u pola stoljeća podigao s morskog dna više od dvije tisuće brodova.[4] Ruka jednog krana bila je duga 32 metra. Dizalica je pričvršćena na ponton i ne može se rotirati. Pogon triju vitala bila su tri električna generatora snage 1000 KS odnosno 735 kW.
Postolje dizalice je čelični ponton. Ponton se sastoji od 17 prostora koji su podijeljeni u dva longitudinalna i četiri transverzalne pregrade. Prednja sekcija spremište je za sajle, škopce i ostalu opremu, srednja je namijenjena posadi, a u krmenom dijelu je strojarnica i balastni tankovi. Na palubi je nadgrađe s mostom i kormilarnica, brodski ured, kantina, kuhinja te zapovjednikova i inženjerska kabina.
Poznatije akcije
Sredinom 1950-ih podizao je izrezane dijelove najvećeg u Italiji izgrađenog putničkog broda, Rex, koji je od 1944. bombardiran kod Izole i ležao nasukan. Spajao je lukove Šibenskoga, Paškoga i Krčkoga mosta, pomagao je Veli Jože izgraditi sve mostove i naftne te plinske platforme na hrvatskoj strani Jadrana. Svjetski je poznat udio te dizalice u raščišćavanju Sueskoga kanala 1956. i 1957. od olupina zaostalih od egipatsko-izraelskog rata, za što je dobio UN-ovo priznanje. U iranskoj luci Bandar Mashour, Veli Jože je 1966. godine spašavao i talijanski tanker Luisu koji je, nasukan u plićaku, planuo te blokirao ulaz u luku. Veli Jože iz murterskog je mora izvukao i potonuli talijanski tanker s opasnim teretom vinilkloridmonomerom - Brigittu Montanari čiji je teret polako curio i prijetio ekološkom katastrofom nesagledivih razmjera. Za ovu akciju njegova je posada nagrađena Plavom vrpcom Vjesnika - najvećim priznanjem koje dnevnik Vjesnik dodjeljuje preko 50 godina za najpožrtvovnije činove spašavanja tuđih života na moru. Na obalama rijeke Tajo pomagao je graditi prvu španjolsku nuklearku, prenoseći generatore teške po 300 tona. Prenosio je i nuklearne reaktore u Aleksandriji, a u Pločama je ukrcavao evaporatore za nuklearne elektrane, koji su se izvozili u SSSR. Montirao je naftne platforme, gradio silose i brodove.
Iskazao se i u Domovinskom ratu. Pod okriljem noći izvadio je s dna potopljeni brod Jugoslavenske ratne mornarice. Brod je obnovljen i predan Hrvatskoj ratnoj mornarici te danas plovi pod oznakom OB-02 Šolta. Pod kišom četničkih granata polagao je betonska sidra pontonskog mosta u Masleničkom ždrilu. Posada Velog Jože za ovaj je pothvat dobila svoju drugu Plavu vrpcu Vjesnika. Nakon rata brod je sudjelovao u gradnji mosta na tome mjestu.
Posljednji posao Jože je odradio 2006. godine. Netom obnovljeni brod Hrvatske ratne mornarice DBM-82 Krka, teži od 600 tona, oštećen je prilikom spuštanja u more te je došlo do prodora vode u trup broda. Pokušavalo se s nekoliko drugih dizalica podići utonulu krmu teškog desantnog broda, koje su sve redom podbacile. Veli Jože dobio je privremenu dozvolu za rad s obzirom na to da je već dvije godine bio bez atesta te je brzom akcijom brod izvađen.
2010. godine započelo je rezanje broda, a neke dijelove, poput kabine s natpisom, vitla, propelera najvjerojatnije će završiti u Pomorskom muzeju u Splitu.
Source: wikipedia (https://hr.wikipedia.org/wiki/Plovna_dizalica_Veli_Jože)
Text sa croinfo ...
Plovna dizalica "Veli Jože" - dio riječke povijesti
Klikće Jože u tami, vjetru i kiši. Uživa u toj prvoj borbi i poziva na mejdan talase. Nalik na čopor divljih konja jure valovi preko hridine, ali je gorostas uvijek tu, uspravan i napet kao luk...
(Vladimir Nazor)
Uvijek je bilo kad bi se zagužvalo ili nešto izgledalo negdje po moru baš teško izvedivo: lako ćemo, doć će Veli Jože. I dolazio je, vadio nasukane tankere, putničke brodove-pjesnike, cijeli svijet ga je gledao kako po Sueskom kanalu radi što nitko drugi nije mogao, izgradio je skoro sve naše mostove, postavio sve naše (i mnoge tuđe) naftne platforme, rješavao po moru sve probleme za koje je trebala divovska moćna ruka.
I naš svijet bi onako ponosno govorio: To može samo naš Veli Jože, a neupućeni stranci nikad ne bi "ubrali" da to tepaju orijaškoj plovećoj dizalici. Nema tko na obali i šire ne zna tko je i što je splitski div. Jedan od zadnjih zadataka mu je bio posve neobičan. U Svetoj Nedilji na južnoj strani Hvara čuveni vinar Zlatan Plenković odlučio uprkos otvorenom moru i silnom jugu, što se stušti tamo od Italije, na strmoj obali izgraditi luku i pod njom sebi podmorski podrum. Kad ga zapitah kako će to izvesti, reče jednostavno: - Pa doć će Veli Jože.
Šturi podaci o njemu govore:
Plovna dizalica »Veli Jože« nazvana je prema divu iz pripovijesti Vladimira Nazora. Izgrađena 1949. u Rotterdamu, kao vlasništvo Brodospasa, tadašnje riječke tvrtke za spašavanje i tegljenje brodova, u Jadran stiže 1950. »Veli Jože« najveća je i najsnažnija dizalica na Jadranu, dugo godina je to i na Sredozemlju. Gorostas je težak 330 tona, mogao je podići 350 tona tereta (tri dizelske lokomotive) na visinu od 35 metara. Krakovi su mu visoki 40 metara, s produženom rukom od dodatnih 17 metara. Ponton na kome se nalazi je otočić dug 40 i širok 18 metara. »Veli Jože« je u pola stoljeća podigao s morskog dna više od dvije tisuće brodova. Sredinom 1950-ih podizao je izrezane dijelove najvećeg u Italiji izgrađenog putničkog broda, »Rex«, koji je od 1944. bombardiran kod Izole i ležao nasukan. Spajao je lukove Šibenskoga, Paškoga i Krčkoga mosta. Svjetski je poznat udio te dizalice u raščišćavanju Sueskoga kanala 1956. i 1957. Uz to, »Veli Jože« radio je u Perzijskom zaljevu, na obali rijeke Tajo pomagao graditi prvu španjolsku nuklearku, montirao naftne i plinske platforme, iskrcavao Westinghausove generatore…
OSOBNA KARTA
“Veli Jože” je ploveća motorna dizalica, bruto tonaže 792 tona, neto tonaže 238 tona, dug 41,18 metara, najveća širina je 18 metara, visina na sredini broda je 3,80 metara. Ima dva dizelska motora “famos” od po 162 kW svaki. Gorivo dizel, mjesto gradnje Rotterdam, 1950. godine.
Div iz Rotterdama
A kako je počela priča o splitskom dobrom divu koja se tijekom desetljeća među pomorcima po Sredozemlju već pretvorila u legendu? Plovna dizalica Veli Jože, željezni gorostas Brodospasa, poduzeća koje je osnovano baš za spašavanje i tegljenje brodova negdje poslije Drugog svjetskog rata kada je Jadransko more bilo puno olupina i potopljenih brodova, kupljena je prije pola stoljeća. Godinu dana nakon što je izgrađena u Rotterdamu u Holandiji preko uzburkanog Atlantika uputila se u Split. I čim su je ugledali odmah su joj našli ime - Veli Jože.
Za Velog Jožu bili su samo veli zadaci. S jadranskih hridina i otočnih plićina skidao je razne brodove, izvlačio ih iz mora pred našim, grčkim, talijanskim, iranskim, egipatskim obalama. Kroz pola stoljeća svog života, zabilježili su znalci, Veli Jože je s morskog dna izvukao više od 2000 brodova! Sjećaju se recimo kako je, nakon što se u jednoj mračnoj svibanjskoj noći 1967. godine austrijski brod-hladnjača Cristina pun mrkve nasukao na otočić Lukovac kod Vele Luke, došao Veli Jože pa ga svojim moćnim krakovima podigao i ponovno spustio na more gdje je zaplutao i otplovio na popravak.
Priznanje iz UN-a
Nakon sudjelovanja u akciji raščišćavanja Sueskog kanala poslije rata 1956. i 1957. godine splitski div postao je poznat u cijelom svijetu. UN je povjerio čišćenje Kanala od olupina i potopljenih brodova konzorciju spasilaca među kojima je bila i ekipa Brodospasa. U Port Saidu je Veli Jože s dna Sueskog kanala izvadio veliku plovnu dizalicu, tri glibodera, pilotski brod Le Hardi i remorker Hercules, a zatim na 65. kilometru Sueskog kanala s dna podigao i veliki usisni bager Louis Perrier od 2.200 brt. Poslije svega iz UN-a su Brodospasu i svakom članu njegove ekipe stigle plakete za sudjelovanje u čišćenju Sueskog kanala, pothvatu od povijesnog značaja. Nakon što je Sueski kanal ponovno otvoren za plovidbu u travnju 1957. godine Egipćani su Velom Joži odnosno Brodospasu povjerili posebno važan posao - vađenje glibodera Paul Solente od 3.560 tona koji je bio potopljen u vanjskom bazenu luke Port Said. Zadatak je izvršen 15 dana prije ugovorenog roka, a trenutak kad je Veli Jože podigao neoštećen bager na površinu došli su vidjeti čelnici uprave Sueskog kanala.
Podvig u Iranu
Godine su prolazile, bilo je spašavanja i naših i stranih brodova, i na našem Jadranu, ali i na dalekim morima. Posebno je, među mnogima, ostao zapamćen podvig Velog Jože i njegovih 1966. godine u iranskoj izvoznoj luci za sirovu naftu Bandar Mashour gdje je bio eksplodirao talijanski tanker Luisa nosivosti 32.000 tona. Život je tada izgubilo više od polovine posade. Brod koji se pretvorio u buktinju prepušten struji nasukao se u plićaku i potonuo blokirajući luku. Na međunarodnoj licitaciji, na kojoj su se natjecale sve veće svjetske tvrtke koje se bave spašavanjem, petrolejska kompanija se odlučila za ponudu Splićana iako je bila 30 posto skuplja od ostalih i iz Splita je put iranske luke preko mora krenula ekipa. Tegljač Junak je u teglju preko sedam mora vukao Velog Jožu. Luisa je bila veliki zalogaj, struje jake, a more mutno, ali je do tada najveći posao u kome je Veli Jože sudjelovao uspješno priveden kraju. Te 1966. godine Veli Jože je u Perzijskom zaljevu spašavao nasukani Uljanik, u Jadranu brodove Postira, Perna, Krknat, Hajduk, Brseč, Komižu, a na Krfu i nasukani brod Janjina. Iduće 1967. godine u luci Messina na Siciliji izvađen je tegljač Pioniere od 745,5kw, a na Jadranu je spašeno 11 brodova: jahta Doride, brodovi Paloma, Reljan, Cristina, Gusar, Zlatorog, Drežnica, Brižine, Dimitri, Orsula i Bar. Idućih godina nastavilo se istim ritmom, a jednom su Velog Jožu zazvali iz luke Porto Marghera gdje je iz mora izvadio jedan cilindar težak 180 tona koji je kod transporta pao u more.
Brigitti Montanari, zlosretnom talijanskom tankeru koji je s opasnim teretom vinilkloridmonomera potonuo u murterskom moru i tri i pol godine prijetio cijelom Jadranu boduli s obližnjeg Kaprija su pjevali: "Oj, Brigitto, što nam zada muka, imal’ neko ko bi te izvuka". I ’ko ga je napokon izvuka? Veli Jože i njegovi kumpanji iz Brodospasa, naravno.
Moćna ruka
I u svim drugim važnim i teškim poslovima što su se obavljali na Jadranskom moru trebala je moćna ruka Velog Jože. Pomagao je u gradnji Jadranske magistrale, u gradnji mosta Bistrina kod Stona, zvali su ga kad je trebalo spojiti sredinu mosta preko Neretve kod Rogotina. Zlata je vrijedio kod gradnje Morinskog mosta nedaleko od Krapnja i kad se rađao do tada najveći - Šibenski most kome je svojom produženom granom postavio tjeme jednako kao i Paškom i Krčkom mostu. Mostovi su sa svake strane građeni, a onda bi postavljanje sredine dopalo Velog Jožu, ispružio bi svoju produžnu granu i dosegnuo potrebnih 50 metara uvis.
Zvali su ga i iz svijeta pa je tako 1966. godine na obalama rijeke Tajo pomagao graditi prvu španjolsku nuklearku prenoseći za nju generatore teške po 300 tona. Zatim je nekoliko godina prekrcavao nuklearne reaktore u Marsa Bregi i Aleksandriji, početkom osamdesetih u Pločama krcao evaporatore teške 280 tona za nuklearne centrale koje je u to vrijeme Energoinvenst izvozio u SSSR. Sedamdesetih godina montirao je nekoliko platformi za eksploataciju plina nedaleko Ravenne, pa onda i našu platformu Panon. Usađivao je noge platformi Labin 1986., gradio silos u splitskoj Sjevernoj luci, a godinu kasnije ponovno je krenuo da daleke pute po važnom poslu. Valjalo je u Aleksandriji s američkog broda što je stigao iz Teksasa iskrcati posebnu teglenicu, dio Westinghouseova generatora teškog 326 tona za nuklearnu centralu u blizini Kaira.
Eto, tekle su tako godine, od broda do broda, od mosta do mosta, od raznih udesa do dalekih luka. Dobri jadranski div Veli Jože sve je svoje zadatke obavljao pričajući svojim uspjesima po svijetu o ovdašnjim ljudima. Danas država, baš kao da je od jučer, poručuje da je ne zanima što će biti s Velim Jožom. Daj Bože da joj ne zatreba.
Najveći na Jadranu
Veli Jože je najveća je i najsnažnija dizalica na Jadranu, a dugo, godinama, sve do novijih vremena bila je najjača i na Sredozemlju. Cijelih 350 tona (ili istodobno tri dizel-lokomotive!) može podignuti svojim željeznim rukama na visinu od 35 metara. Krakovi dizalice visoki su 40 metara i imaju svoju produženu ruku od dodatnih 17 metara. Ponton na kome je ova specijalna dizalica izgleda kao ploveći otočić, dugačak je oko 40 metara, a širok 18 metara. Velog Jožu pokreću dva izvanbrodska motora tipa Hercules po 147,1kW, a njima se upravlja hidrauličkim sustavom sa zapovjedničkog mosta. Na Velom Joži se, priča kaže, u dugom nizu godina izmijenilo samo nekoliko zapovjednika.
Akcija u noći
Veli Jože se iskazao i u Domovinskom ratu. Tijekom samo jedne noći skriveni mrakom su on i njegova posada tiho i žurno s dna mora izvukli potopljeni brod Jugoslavenske ratne mornarice i predali ga Hrvatskoj ratnoj mornarici. Popravljen i sređen taj brod danas plovi pod imenom Šolta.
Crni dani
Ali crni dani su došli za Velog Jožu. Nakon godina slave, velikih pothvata po Jadranu i svim morima svijeta gdje su trebali njegovu snagu, država je rekla da joj Veli Jože ne treba i da se ne misli brinuti o njemu, pomoći u njegovu održavanju. Iz splitskog Brodospasa su ponovno pokušali "nacrtati" da su udesi na moru posljedica slučaja te da spašavanje brodova na Jadranu ne može biti isplativ posao. Javnost su obavijestili da ih ne treba spašavati kao privatnu tvrtku, ali da nemaju novca održavati svoj hladni pogon (u koji spada i Veli Jože) koji je do sada garantirao intervenciju iskusnih i dokazanih profesionalaca zatreba li spašavanje na Jadranu, da je sigurnost na Jadranu briga države, a ne privatni problem ove privatne tvrtke pa da će Veli Jože vjerojatno na groblje, u rezalište.
Zar stvarno Veli Jože Lijepoj našoj više ne treba? Jesu li se možda smanjili rizici od mogućih nesreća, katastrofa i svakovrsnih nezgoda na Jadranu? Jok, uvećali su se, samo se Lijepa naša ponaša kao Scarlet O’Hara u filmu Prohujalo s vihorom: dogodi li se kakva katastrofa mislit ću o tome sutra. Motom lakomislene šminkerice rekla je da je ne zanima stari dobri div hrvatskog Jadrana (koji priskače brodovima u pomoć), ali da je zanima projekt Družba Adria (koji će u Jadranu značajno umnožiti broj tankera kojima bi ta Jožina pomoć mogla zatrebati) pa to dobro raspoložena prije petnaestak dana potpisala i proslavila šampanjcem u zagrebačkom Sheratonu. Tako će Jadransko more postati najvažnija dionica prave naftne arterije, vojska tankera će njime iz Omišlja na Krku ubuduće prevoziti naftu što će naftovodom dolaziti iz daleke Samare. Dogodi li se ne daj bože šta na Jadranu, a po računu velikih brojeva za očekivati je prije ili poslije, u pomoć će zvati neke strane dizalice, neke druge divove iz svijeta jer je Hrvatskoj kao Motovunjanima iz Nazorove priče bilo previše skupo "hraniti" svog Velog Jožu.
POSLJEDNJA POSADA
Zapovjednici: Dragan Dorić i Ivica Kaporelo
Dizaličar: Neven Dobrošević
Kogo: Joso Andrijolić Nećak
Upravitelj stroja:
Anton Baras
Noštromo: Svetin Radić i Martin Rajčić
Prvi časnik palube: Tonči Fistanić Ciki
Kormilar: Jurko Marović
Vođa stroja: Ivica Radan
Električar: Radoslav Bašić
Ronioci: Aldo Kovo i Marijan Dragan
BRUJET S “VELOGA JOŽE”
— Najprije: bez ugora nema brujeta! Zaboravite! Stavite bilo koju ribu, ali mora doć bar 15 deki ugora. Ako nima ugora, nima brujeta! Morete ulit maslinovo uje ne znan koje domaće na svitu — ne pomaže. Provajte napravit brujet od škrpuna bez ugora i sa bar malo ugora, pa ćete vidit koja je to razlika.
E, stavite dakle kapulu, petrusimul, maslinovo uje i sve to skupa mišate na vatri i stavite samo malo konšerve. Ili, ako je pravo domaće maslinovo uje, još boje je umisto konšerve stavit malo crvene paprike. I to se samo miša jedno 20 minuti i pomalo dodaje riba. I onda se dodaje pomalo vode i stalno se miša, miša, i onda bude gusti toć. I ja stavin samo dva, tri kumpira da zgusnu juvu. Jer nećete vi dobit zgusnuti toć drukčije, reka san van da je sva riba postala galofak. I neće van se riba raspast, možete vi kuvat i dvi ure. Ali kad ste jedanput ulili vodu, to je uliveno i — bog, nema više ulivanja. Onda se to poklopi i kuva na ful 15 minuti i onda na lagano koliko oćeš, kad vidin da mi je dovoljno toća, onda maknen i gotovo. E, to je pravi brujet!
I konačno - rasplet:
Sudbina najveće ploveće dizalice na Jadranu, Brodospasovoga Velog Jože, konačno nije zapečaćena - što ima posve jasno značenje - nego određena: suprotno medijiskim najavama kako će, usprkos mnogim apelima iz ribarskih, pomorskih, pa i političkih krugova, ta legendarna dizalica završiti u starom željezu - dogodio se preokret. Naime, uprava Nautičkog centra Prgin odlučila je Veloga Jožu 'udomiti' na dokovima svoga Remontnog brodogradilišta u Šibeniku. Platforma dizalice će se trajno vezati s obalom, tako da će 'dobri duh Jadrana' ubuduće služiti za dizanje velikih jahti, kojih je u Šibeniku na remontu popriličan broj. Iako je umirovljenje Veloga Jože veliki gubitak za hrvatsko pomorstvo, i takvo je rješenje mnogo bolje nego njegov odlazak u rezalište.
No - to se nije ostvarilo! Veli Jože danas čami u zakutku Remontnog brodogradilišta u Šibeniku. Sudbina dizalice nije baš izvjesna.
Update 20.08.2010.
OD SUEZA DO TOPIONICE ‘Veli Jože’ ne treba ni domaćim željezarama
Isluženog i od svih napuštenog “Velog Jožu” u ponedjeljak će sa svih strana “napasti” radnici NCP-ova Remontnog brodogradilišta u Šibeniku kako bi ovu 700 tona tešku dizalicu, ponos domaće flote, pretvorili u staro željezo.
- U ovom trenutku naši radnici obavljaju demontažu pojedinih dijelova dizalice koji nisu za staro željezo ili se, pak, mogu iskoristiti za neke druge potrebe. Inače, rezanje bi, kako se procjenjuje, moglo potrajati najmanje mjesec i pol dana - kaže Laura Visković, glasnogovornica Nautičkog centra Prgin, koje je ovih dana u središtu zanimanja hrvatske javnosti zbog toga što će ovdje skončati ta Jadranu toliko potrebna i korisna ploveća dizalica. U “Remontu” u ovom trenutku ne znaju gdje će uistinu završiti ostaci te dizalice.
- U ovom trenutku je za nas važno da ovaj dio posla odradimo kako treba, a gdje će biti prodano željezo, vidjet će se poslije - kažu u “Remontu”.
Inače, neke računice govore da upokojenje dizalice “Veli Jože” i neće biti bogzna kako rentabilan posao. Ako završi kao staro željezo, u najboljem slučaju za kilogram je moguće dobiti jednu kunu, a to bi u konačnici bilo 700 tisuća kuna. Naravno, postoje i druge varijante.
Jedna od njih je da konstrukcijski dijelovi završe kao nosači, a u tom slučaju za kilogram bi se moglo izvući i po nekoliko eura. Inače, u cijeloj priči o “počivalištu” “Velog Jože”, koji je svoj ugled stjecao na čišćenju Sueza, a pravu vrijednost pokazao pri izvlačenju iz Murterskog mora potonule “Brigitte Montanari” s opasnim teretom, zna se da neće završiti u hrvatskim željezarama. Splitska ne radi, a sisačka ga ne treba, pa će po svoj prilici završiti u talijanskim, austrijskim ili slovenskim topionicama.
Nije ‘platio’ zbog dugova
- Na žalost, ‘Veli Jože’ je za današnje uvjete bio poprilično trom i zato nije bilo moguće naći zainteresirane koji bi ga vratili u život i stavili u komercijalnu upotrebu
Inače, potpuno su netočna nagađanja kako sam odlučio dizalicu izrezati u staro željezo da bi tako dijelom naplatio navodna potraživanja od Vicka Batinice iz Brodospasa. Naprotiv, ja s gospodinom Batinicom izvanredno surađujem i nemamo nikakvih neizmirenih računa.
Dizalica ‘Veli Jože’ trebala je biti izrezana u staro željezo još prije tri godine. Do toga nije došlo jer sam očekivao kako bi nam dobrodošla pri gradnji marine za megajahte.
Kako će se, međutim, kod gradnje primjenjivati sasvim druga tehnologija, pala je odluka da se izreže i tako oslobode dokovi koji su nam potrebni za druga plovila - kaže Goran Prgin, vlasnik NCP-ova Remontnog brodogradilišta.
=========================
UPDATE 23.08.2010.
INICIJATIVA ZA SPAS »VELOG JOŽE«
Dvadesetak osoba Šibenika i Splita okupljenih u inicijativu za spas 'Velog Jože' tvrtkama Brodospas i NCP – Remontno brodogradilište poslali su apel kojim traže da se za 30 dana odgodi rezanje najpoznatije hrvatske pomorske dizalice, potvrdio je danas jedan od pokretača inicijative šibenski odvjetnik Ivan Rude.
Brod dizalica 'Veli Jože' koji je prošloga tjedna stigao u šibensko NCP – Remontno brodogradilište kako bi bio izrezan u dijelove i prodan kao staro željezo, mogao bi ipak preživjeti odluku svojega vlasnika Brodospasa, te mjesto naći u nekoj od dalmatinskih luka kao vrijedan povijesni eksponat.
Riječ je o brodu koji je uvelike zadužio hrvatsku pomorsku tradiciju, te je sudjelovao u gradnji svih većih naših, ali i europskih morskih građevina. Znamo da je već pet iza 12 i da ovaj apel možda stiže kasno, no računamo na još veću podršku institucija, udruga i građana. Cilj nam je tijekom tih 30 dana pronaći model kojim bi se taj brod zaštitio kao kulturna vrijednost, budući da su nam njegove zasluge svima poznate.
Ne tražimo da se 'Veloga Jožu' parkira na šibensku Poljanu, ali držimo kako bi se za njega vez mogao pronaći u nekom od dalmatinskih porata – kazao je Rude. Hoće li vlasnik broda pristati na ovaj prijedlog teško je kazati, no odluku će u svakom slučaju morati donijeti brzo jer prema planu 'Veli Jože' na rezanje ide već sutra.
...